Trenutak sjećanja
Ni jedan čovjek ne može da živi bez sjećanja ma kakva god da su. Ponekad nam prijaju i rado ih se sjećamo, a ponekad tugu stvaraju i bol u nama bude, ali kakav bi to život bio da nemamo tog trenutka sjećanja. S nama, ti trenutci sjećanja, idu dalje kroz život, u stopu prate i broje s nama minute i sate. Sjećanje nam nepozvano dođe i ostaje u našim glavama koliko hoće, nikako da ode. Samo kad spomenemo ono "sjećaš se" tokom razgovora, sjećanja se nadovezuju i u životu nam znaju proći sati i sati prisjećajući se prošlosti, bila vezana za sreću ili tugu. Ti trenutci sjećanja mnogo za naš život znače. Ponekad toliko patimo i žalimo a nekad opet sretni smo jer ih nismo zaboravili. Neka žarko želimo zaboraviti, a neka ne želimo nikad da zaboravimo i najradije bi ih ponavljali ponovno i ponovno cijeli život. Ali, ne trebamo pretjerivati i žaliti za onim što je prošlo. Ne možemo vratiti vrijeme ma šta god željeli opet učiniti illi promjeniti. Zbog toga ne živimo za juče i za ono što je nekad bilo, već za sutra i ono što nas u budućnosti čeka..
Ja i moja soba..
Gotovo pola života provodim u meni dobro poznatom mjestu, na meni dobro poznatoj adresi. Ta adresa je moja soba. Tu se mogu skoncentrisati na bilo sta a i odmoriti se kako ne mogu nigdje drugo. U tih 18 kvadratnih metara i ucim i vjezbam i spavam, zabavljam se, a pocesto i jedem. Jednostavno volim boraviti tu. Iako prepunjena, sa svim potrebnim i nepotrebnim stvarima meni nikad nij tijesna, za mene uvijek ima mjesta. Moja soba čuva mnoge moje tajne i moje uspomene. Iako mi pospremanje nije prioritet, nemam problema. Odlično se snalazim u neredu moja četiri zida..
